Došao je i taj trenutak, nakon skoro pola godine, kad me iz tromosti mog naslonjača i opće lijenosti neki maleni, nevidljivi impuls potakne da posjetim ono malo mjesto u državi Internet zvano Moj Blog. Inače se uvijek na neki način tješim da ću ga posjetiti kad mi se dogodi nešto o čemu ću imati što pisati, ali, nažalost, baš tad u vrtlogu događaja obično i nemam poriv pisati, nego završiti sve svoje obaveze. Ali, dobro.

Da vas zabavim jednim citatom:

“Time is free, but it's priceless. You can't
own it, but you can use it. You can't keep
it, but you can spend it. Once you've lost it
you can never get it back.”

U zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome kako vrijeme brzo prolazi. Možda ne bih ni primijetila da nema činjenice da sam već na 5. (ujedno i zadnjoj) godini faksa. Gdje je otišlo to vrijeme? Kako su skliznule te godine? Je li moguće da je ovo an end of an era? Da sad treba početi raditi, odrasti, uozbiljiti se? Raditi hoću, ali ne planiram odrasti tako brzo. Puno je ljepše biti dijete. No, to sve na stranu, danas je 28. 4. 2012., od prakse preostaju još dva ogledna sata (srednja engleski i osnovna hrvatski) i to je to. Kraj. Samo diplomski za napisati i moj je boravak na ovom faksu gotov. Čudno mi je to pomisliti, a kamoli napisati. Navikneš se na neku stvarnost u kojoj imaš svoju ulogu, svoje zadatke i neki cilj koji ostvaruješ i onda odjednom - sve se to mijenja. A nije stvar o nekoj koliko-toliko manjoj promjeni kao što je odlazak na fakultet. Let's face it, od kad prvi put kreneš u školu, pa sve do zadnjeg dana fakulteta, tvoja uloga i zadaci su otprilike isti. Učiti, školovati se, nešto polagati. Ali sad? Više nisam dio učeničkog/studentskog tijela koji istu stvar radi kao i ostali. Sad treba promijeniti obrazac djelovanja. Plaćati zdravstveno osiguranje. Brinuti se o porezu i računima. Zaboraviti na to da ti je cijelo ljeto slobodno (iako, u mom slučaju, ljeto jest poprilično slobodno). Raditi, raditi, raditi. No, ja se radujem tome. Radujem se promjeni, radujem se samostalnosti. Djeci, pripremama (koliko god mi to sad čudno zvučalo), godišnjima, odraslosti. Radujem se novom poglavlju u životu. Radujem se svemu.

No dosta o promjenama. Živit ćemo budućnost, ima vremena. Sad se malo sjećam prošlosti, točnije ovih 5 godina koje sam provela u trošnoj zgradi u Radovanovoj ulici, zvanoj Filozofski fakultet. Puno me lijepih sjećanja veže za tu zgradu (a i instituciju). Puno smijeha. Puno prijatelja. Puno zgoda. Ali ne i suza. It was an era to remember.

Što ću pamtiti?

- pokojnog profesora Vrljića koji mi je u ovih pet godina predavao mnogo predmeta, koji mi je bio mentor na završnom, nesuđeni mentor na diplomskom, koji me naveo da se zaljubim u komparativnu slavistiku, pogotovo ruski, koji je uvijek imao neki prigodni citat za svaku situaciju, koji nije puno zamarao nepotrebnim stvarima, koji je uvijek izlazio u susret, koji je imao naočale koje su se zatamnjivale ako bi bio na suncu, koji je bio kao nitko drugo i kojega nikad neću zaboraviti.

- ekipu: kad smo upisivali prvu godinu faksa, bilo nas je sve skupa 11 koji smo studirali istu kombinaciju (engleski-hrvatski) i to redom Marina G, Ines I, Tereza K, Nikola S, Marin J, Ivana B, Ivana S, Iva M, Ivona T, Zrinka M i ja. I bili smo si super. Pomagali smo si, išli na kave, zabavljali se. Podijelili smo se u grupice bližih prijatelja. Kasnije je tu ekipu nadopunilo još nekoliko pojedinaca sa više godine faksa koji su ponavljali neki predmet pa ga slušali s nama. Kasnije su se oni tako dobro uklopili da se uvijek moram podsjetiti da nas je bilo 11 na početku da bih skontala tko je stariji od nas.

- kantinu na faksu koja je preuređena otkad smo mi na tom faksu, malo mjesto koje nas opskrbljuje hranom, u kojem rade dvije-tri ljubazne tete/cure koje zapamte da je moja narudžba obično "sendvič, sprženi i dva soka" pa mi ga, čim me vide, stave grijati. To je također mjesto gdje se žalimo na ispite, profesore, život, vrijeme, lokaciju, turiste i sl. I gdje prijekornim pogledom odmjeramo studente Pomorskog fakulteta koji nam opeljuše zalihe u tren oka.

- klerikat ilitiga možebitno najgoru lokaciju gdje smo ikad imali predavanja. Put do njega je kao put do Mordora (kako ga inače odmila zovemo), čizme su nužnost zbog silnog blata kojeg se ne može izbjeći te ponekad treba preskakati prerezano drveće.

- 2 stana. U ovih 5 godina, živjela sam u 2 stana. Prvi je bio u Milićevoj ulici u Varošu i bez ikakve dvojbe neprikladan stan za život. Ali, kad sam počinjala, bio mi je dovoljan i nije mi smetalo to što nema gomilu stvari poput grijanja, kuhinje, dnevnog itd. A da i ne spominjemo čudnog gazdu koji mi je volio ulaziti u stan dok mene nema i čistiti. Tek kasnije sam shvatila da bi mi možda bilo lakše živjeti negdje dalje, ali u boljem stanju. I tako sam se preselila i to mi je bio najbolji potez ikad jer ne samo što sam dobila puno veći stan, u pravoj zgradi, s puno toga više, nego je i moja selidba rezultirala u napretku Teinog i mog prijateljstva. U tom stanu se izgradilo jedno cijelo prijateljstvo, a i započela jedna ljetna veza. :)

- ispite. Uvijek mi je bio cilj sve riješiti na prvom roku i, stvarno, uglavnom sam to i obavljala. Ukupno sam u 5 godina položila 59 predmeta, which is no small feat. Jedne godine sam actually pala u nesvijest jer sam tjedan dana samo učila, učila, učila, bez hrane i pića. Yeah, nakon što su me doma oprali jer se ne znam paziti, počela sam voditi računa da redovito pijem i jedem.

I još mnogo toga. Mogla bih do sutra nabrajati što sve će mi ostati u pamćenju. Ali eto. Možda je bolje to quit while I'm ahead jer imam dojam da ću početi plakati ako nastavim. Na kraju, nedostajat će mi fakultet, svi njegovi profesori, pa čak i očajna organizacija i učionice u raspadu. Bit će teško reći zbogom.

But not yet.

Prošlo je više od mjesec dana od mog prvog posjeta Amsterdamu, i više je red da napišem svoje doživljaje ovdje, tako da kad jednog dana budem stara, sijeda i, nemojmo se zavaravati, senilna, da znam gdje sam bila, što sam radila i koliko sam uživala.

Amsterdam je dugo bio na popisu mojih to-see destinacija, i nisam očekivala da ću ga posjetiti u skorašnjoj budućnosti. No, kad je na stranici Puturame osvanuo četverodnevni put u Amsterdam po vrlo povoljnoj cijeni, nisam se puno nećkala, već sam odmah skočila na to. Polazak je dogovoren za 29. rujna iz Zagreba, u poslijepodnevnim satima.
Iako me na ovom putu trebala pratiti moja vjerna Mačkunjeza, ipak nam nije bilo suđeno te je ona umjesto u Amsterdam nekoliko tjedana poslije krenula u Tursku.

Dugo vremena sam se pripremala za put, kupila si naprtnjaču, vreću za spavanje and all that jazz. Napokon je osvanuo taj 29. rujna kad me moja Marinče otpratila do Mimare i ukrcala na bus. Bilo je vrijeme za polazak i za novu avanturu. Put kroz Sloveniju i Austriju prošao je bez većih poteškoća, ali kad smo se domogli Njemačke počeli su problemi. U gluho doba noći presrela nas je policija i preko svjetlećeg znaka zahtijevala da je pratimo. Nekih pola sata smo se vozili za njom kroz neke uličice te na kraju završili na parkiralištu kamiona koje je blago rečeno jezivo izgedalo. Onima s malo bujnijom maštom (guilty as charged!) ovaj prizor je budio asocijacije na trgovinu ljudima i na malu mogućnost da nas iskrcaju iz busa i prekrcaju u te kamione. No, nismo se dugo tamo zadržali, trebalo je slijediti drugo policijsko vozilo. Nakon jedno 40 minuta vožnje za njim, dospjeli smo do skladišta autobusa, gdje je tim policajaca prvo provjeravao naše putovnice, zatim napisao kaznu našem vozaču (500 eura) jer nije platio cestarinu, i onda su nas izbacili van busa da bi ga detaljno pregledali. Da, hladnoća i čekanje. Divan način za provesti noć.

Sutradan ujutro smo došli oko 10 sati u Amsterdam, koji je predivan, te se uputili prema svom hotelu. Nažalost, tamo nam je rečeno da se ne možemo "useliti" prije 2 sata, pa smo Maja, Marta (dvije cure koje su sjedila iza mene u busu) i ja krenule do Centraal Stationa pokupiti svoje IAMsterdam City Cards. Svoju sam karticu kupila unaprijed, jer sam znala da ću htjeti obaći sve muzeje i prizore vrijedne posjeta. Oko 13,30 smo se vratile do hotela, dobile svoje sobe te se išle useliti. Hans Brinker Hotel je zapravo hostel za mlade, u blizini centra, glavnih ulica i Muzejske četvrti. Sobe obično imaju 6 kreveta, tako da sam ja sobu dijelila s 5 cura (Ivana, Ivana, Ivana, Anamarija) i jednim dečkom (Marko). Nisam željela gubiti vrijeme, stoga sam se odmah uputila u istraživanje Amsterdama, znajući da svi muzeji zatvaraju u 17 sati. Prvo sam krenula u Nemo, znanstveni centar namijenjen djeci i mladima, gdje se mogu izvoditi zabavni pokusi te naučiti svašta nešto o svijetu oko nas. Tamo sam mogla vidjeti kako ću izgledati za 50 godina, kako bi moja djeca izgledala s određenim genima, kako sjena ostaje na zidu nekoliko sekunda nakon što svjetlost prođe i mnogo drugih zanimljivih činjenica. Nakon Nema, uputila sam se u Artis kompleks unutar kojeg se nalaze zoološki vrt, akvarij, planetarij, zoološki i geološki muzej. Nakon obilaska zoološkog vrta i akvarija te proučavanja izložaka u zoološkom i geološkom muzeju, uputila sam se u planetarij gdje sam gledala opis neba, na nizozemskom, doduše. Kako su svi ostali muzeji zatvorili, uputila sam se prema hotelu gdje sam se malo odmorila te krenula u noćnu šetnju gradom. Grad kao grad je predivan. Stare kuće, prelijepi kanali, mnoštvo biciklista na svakom koraku, male trgovinice s jedinstvenim duhom... Sama atmosfera je bila genijalna, a šetanje noćnim ulicama Amsterdama je breath-taking doživljaj. Nakon lutanja po Leidspleinu, gdje se navečer odvija vrlo buran društveni život, vratila sam se sretna i zadovoljna u hotel, planirajući svoju sutrašnju avanturu.

Sutradan ujutro sam se digla u 7 i već u 8 krenula u istraživanje muzeja. Prvi na popisu mi je bio Rijksmuseum, glavni muzej u Amsterdamu u kojem se čuvaju najveća djela velikih umjetnika poput Rembrandta, Vermeera i drugih. Tamo sam uz audio turu uživala u najvećim djelima nizozemske književnosti poput Noćne straže, koja je predivna u stvarnosti. Zatim sam krenula do sljedećeg muzeja, posvećenog genijalnom umjetniku Van Goghu, gdje sam dugo upijala ljepote Suncokreta (koje su mi još uvijek jedna od njegovih najdražih soba) te meni osobnog favorita-slike njegove sobe u jarkim bojama. Pod utjecajem nizozemske umjetnosti i bogatija za nekoliko razglednica, suncokretovih sjemenki te kemijskih s reprodukcijama mojih najdražih djela, uputila sam se prema Muzeju suvremene umjetnosti, koji me i nije baš oduševio. Možebitno je to zato što i ne cijenim takvu vrstu umjetnosti, pa u većini slučajeva nisam shvaćala što je pisac...erm, umjetnik htio reći. Zatim sam krenula prema Damraku gdje se u jednoj kućici sakrio muzej seksa. Dobro sam se zabavila gledajući raznorazne amaterske fotografije ljudi iz 19.st kako rade naughty stvari, proučavajući razna seksualna pomagala te slikajući ogromnu repliku muškog spolovila. Hihočući sam se uputila na sljedeću destinaciju- Madam Tussaud. MT je pregenijalan, jedino je greška doći sam u nega, jer te nema tko slikavati s omiljenim zvijezdama. No, srećom, upoznala sam jednog Egipćanina koji je isto bio sam, i koji je, čini se, došao u Amsterdam u isto vrijeme kad i ja te taj dan proveo isto kao i ja. Odlučili smo biti jedno drugome fotografi i dobro se zabavili. Zajedno smo krenuli i prema Amsterdam Dungeon, koji je bio možda jedna od najgenijalnijih stvari koje sam ikad vidjela. Glumci čine atmosferu vrlo realističnom te se ponašaju kao da smo mi gledatelji stvarno dio mračne povijesti Amsterdama. Nasmijala sam se do suza, pogotovo u slučajevima kad su me proglasili vješticom jer sam navodno plesala gola po trgu pjevajući Hit me baby one more time, ili kad smo bili na brodu i kad je jedna cura postala the Poo girl, a jedan tip je kao slučajno dobio kugu jer je morao pridržavati crijeva mrtvog čovjeka nad kojim je naš vodič činio autopsiju. Nakon AD smo opet svratili do seks muzeja da bi moj suputnik vidio i to čudo. Rastavši se od njega, krenula sam prema Leidspleinu gdje sam kupila kartu za comedy show koji se odvija svakog dana u izvedbi komičarske skupine Boom Chicago. Zatim je na red došao Red Light District gdje sam se blago crvenila pred silnim prostitutkama te se čudila kako ih ima svih dobi, veličina i oblika.Poslije sam se malo odmorila u hotelu i zatim krenula na BC, čiji se show toga dana bavio društvenim mrežama. Bilo je vrlo zabavno, no njihov sok od naranče me osudio na noć mučnine. Cijelu noć sam provela na nogama, i da nije bilo ljubaznog čovjeka na recepciji (tj.noćnog portira) zvanog Ben, koji mi je kuhao čaj u 4 ujutro i koji me pustio da se oporavljam u restoranu, ne znam kako bih preživjela tu noć.

Sljedeće jutro, nakon točno sat i po spavanja, krenula sam u osvajanje muzeja koji su mi ostali. Prvo sam obavila vožnju kanalima, koja je veličanstvena te vrlo informativna. Zatim sam posjetila Amsterdamski povijesni muzej te Allard Pierson gdje sam nakon mnoštva grčke i rimske umjetnosti bila fascinirana genijalno morbidnim dijelom o patologiji, autopsiji, disekciji i sl. Popodne je prošlo u znaku Heineken Experience, za koji sam sigurna da bih više uživala da actually pijem pivo. No, House of Bols, muzej posvećen pravljenju koktela došao mi je kao naručen, te sam u društvu ostalih turista ispijala divan koktel zvan Melon Martini. Zatim je bilo vrijeme da lociram neki restoran gdje poslužuju pileću juhu, jer sam bila sigurna da moj jadan želudac ne bi mogao podnijeti ništa teže. To je ispao pravi pothvat te nakon mnoštva prođenih restorana napokon sam uspjela naći jedan simpatično maleni restoran gdje sam bila jedini gost. Nakon ukusnog jela, umorna i neispavana krenula sam prema hotelu gdje sam ostatak popodneva nadoknađivala nedostatak sna te punila baterije. Sa cimericama iz sobe sam krenula u malu šetnju po kanalima, gdje smo u tišini upijale ljepote kanala noću.

Ponedjeljak je osvanuo u znaku seljenja iz hotela te žalosne činjenice da krećemo tek u 22 sata, a da od 10 ujutro nemamo hotelsku sobu. S cimericama sam prošla Bloemmarkt, gdje možete naći mnoštvo sjemenki za sve živo, ponajviše tulipane koji su zaštitni znak Nizozemske. Svratile smo i do prodavaonice sira gdje smo probale najpoznatije nizozemske sireve koji su, bez pretjerivanja, jako ukusni. Ostatak dana smo se motale po gradu, išle vidjeti kuću Anne Frank, popile kavu na trgu Dam te se nekoliko sati izležavale u parku Voegel. Kad nam se približio sat odlaska, krenule smo prema hotelu gdje smo skupa s ostalim umornim putnicima jedva držale oči otvorenima i molile se da što prije prođe to vrijeme da napokon možemo ući u bus i odspavati tu noć. U busu je blago rečeno bilo ledeno i hvala bogu na vreći za spavanje koja me grijala. Drugi nisu bili te sreće pa se uskoro stvorila cijela grupa promrzlih, mrzovoljnih ljudi. Vozač nas i nije baš obadao, but hey, what does he care, njima je sprijeda lijepo toplo. U utorak popodne smo ušli u Sloveniju, a ja sam s uzbuđenjem očekivala granični prijelaz Macelj, gdje sam znala da me čekaju braco, mama i tata. Oprostila sam se novim prijateljima koje ću dugo pamtiti te se prekrcala u svoju dragu Astru i krenula prema Beogradu...ali to je priča za neki drugi put.

Zaključak mog putovanja: Amsterdam je divan grad. Posjetite ga, nećete požaliti.

Kontekst:

Teeja objavljuje divan post o zajedničkim avanturama Ticove družine.

Realization:

Anita nije pisala/posjetila svoj blog skoro godinu dana.

Prikladna riječ:

Upsić.
(sasvim dobra riječ koju su preuzeli mladi i stari stanovnici Gradine.)

Prikladan uvod u današnji post:

"For once you have tasted flight you will walk the earth with your eyes turned skyward; for there you have been, and there you long to return."

Kad sam ovaj citat (oduševljena njegovom istinitošću) stavila na Facebook, dodala sam i opasku da se to može primijeniti i na Nutellu i putovanja. Moju (istina, malo smanjenu) opsesiju Nutellom ne moram objašnjavati, sama činjenica da mi blog nosi ime po njoj bi trebala biti dovoljna. A što se tiče putovanja... da citiram nekoga puno mudrijeg od mene: "The World is a book, and those who do not travel read only a page." Ne sjećam se kad sam shvatila po prvi put da volim putovati, niti gdje sam bila, niti što sam radila. Ali ti počeci nisu ni važni. Ono što je obilježilo moja putovanja su dvije osobe koje su me naučile jednu jako klišejastu istinu, koju ću pamtiti dok ne posenilim: cilj putovanja je putovanje samo. S njima sam putovala, na više načina od jednog. S njima sam rasla, ali ipak ostajala dijete. Bez njih ne mogu zamisliti pravo putovanje. One su moje suputnice, moje prijateljice. One su Teeja i Mačkunjeza (zvana Puyo).

Twain je jednom rekao: “I have found out that there ain’t no surer way to find out whether you like people or hate them than to travel with them.” I bio je u pravu. No, kako početi priču o 2 predivne, iskrene djevojke koje su sve što osoba može poželjeti od prijateljice? Najbolje je, možda, krenuti od početka.

Moju najbolju prijateljicu Mačkunjezu znam još od malih nogu. Bile smo skupa u vrtiću, zatim u osnovnoj, pa u srednjoj. Počeci našeg prijateljstva sežu u razdoblje 5 prijatelja, Malih detektiva, skupine TKKG. U ranim razredima osnovne škole, to je bila spona koja nas je isprva povezala, naša zajednička ljubav prema dječjim krimi romanima. Uskoro, naše prijateljstvo proširilo se u domenu bunkera, sastanaka petkom, naše male detektivske ekipe, logorovanja, Junaka Pavlove ulice. Prošle smo toliko faza da mi je ponekad žao što nisam pisala dnevnik naših akcija. Tad bi ostalo zabilježeno negdje da smo odgajale psiće (i to dva puta!), pisale knjigu, snimale film, osnovale knjižnicu starih časopisa, pokrenule svoj časopis (Blink, anyone?), volontirale na radiju, borile se protiv muških na logoru, istraživale sumnjive ljude, ukrašavale vrata, prepituravale kućicu i još mnogo toga.

Kako smo rasle tako smo bunkere mijenjale vikendicama, dječje knjige tinejdžerskim časopisima, junake modernim heroinama. Malo mi je neobično sada, nakon 14 (going on 15!) godina našeg prijateljstva pričati o tome. U mom sjećanju je jedino jasno to da smo Puyo i ja uvijek bile zajedno u akcijama, zajedno u smijehu, pa i u nekim vrlo rijetkim situacijama zajedno u plaču.

Zajedno smo putovale, pretvarajući sate i sate čekanja u nezaboravne avanture pokušavajući prokužiti tko je na aerodromu terorist, pričajući o našim suputnicima na hrvatskom za koji smo znali da ne razumiju, smišljajući načine kako uštediti novac (hint: Nutella je bila uključena), i čavrljajući satima o važnim i nevažnim stvarima. Mačkunjezu i mene ni daljina nije obeshrabrivala. Baterije telefona su se trošile, računi se povećavali, autobusne karte kupovale. Zagreb je postao sinonim za nju.

Nevjerojatno je to kako mi je teško sročiti naše zajedničko odrastanje u 2-3 smislene rečenice. No, niti se slap može ogledati u jednoj kapljici vode, niti će jedna nota predočiti cijelu pjesmu.

All I know is this: smijemo se. pričamo. podupiremo se. pomažemo si. zezamo se. uživamo u malim stvarima. ponašamo se kao djeca, s vremena na vrijeme. cijenimo dobru spizu. planiramo. sanjarimo. zamišljamo budućnost. I super nam je.

S druge strane, Teeju sam upoznala na prvoj godini faksa. Dok je moje prijateljstvo s Mačkunjezom bilo u atmosferi odrastanja, dječjih interesa, igara i sl., Teeju sam upoznala kao 18-godišnja brucošica. Za ovo prijateljstvo mogu zahvaliti svome voljenom bratu, koji je Teeju upoznao na faksu, te s njom započeo običaj odlazaka u kino jednom tjedno. Kad sam ja došla u Split, i ja sam postala dio tog običaja.

Moje prvo sjećanje na Teeju seže u siječanj 2008. kad smo Neno i ja sreli nju i njenog dečka kod Đardina. Ja sam se držala po strani, nisam pričala s njima, ali me je silno zanimalo koja je to kovrčava cura s kojom moj brat priča. Sljedeće sjećanje je od prvog nam službenog upoznavanja, kad su me prvi put odveli u kino s njima. Bila je zima, išli smo u menzu, i tamo sam prvi put počela pričati s Teejom. Mic po mic, došle smo do saznanja da obje volimo istu vrstu filmova, da dijelimo slične interese, te je naše zbližavanje postalo neizbježno.

Malo po malo, Teeja i ja smo se počele sve više družiti, i to je bilo jedno prijateljstvo na kakvo još tada nisam bila navikla. Sva moja prijateljstva dotad imala su dugu povijest koja je sezala daleko u djetinjstvo, a ovo je bilo prvo gdje je prijateljstvo raslo na temelju zajedničkih interesa. Od milja sam to nazivala "moje odraslo prijateljstvo". Uskoro smo same počele ići u kino (kad je Neno bojkotirao chick-flickove) te se počele družiti i van kina.

Mislim da je prava prekretnica u našem prijateljstvu bila moja selidba. Iako smo do tog trenutka bile jako dobre prijateljice, i ja sam često znala doći u Teeje gledati koji film ili seriju, moja selidba u Iločku 13 nas je uzdigla na onu sljedeću razinu. Teeja i njezin dečko Luka su mi pomogli u selidbi (hvala Bogu i Luki na njegovom autu), i tad je počela era Muki&Teeje, doba kad smo pravile kokice, ispijale kavu/čaj na terasi, pričale o sramotnim stvarima za kuhinjskim stolom, otkrivale tajne, kuhale večere, gledale filmove i jednostavno uživale. Tad smo postale najbolje prijateljice.

Teeja je moje rame za plakanje. Teeju volim grliti. Volim s njom...
pričati. pjevati u autu na pjesme dubioznog karaktera. biti blesava. kolektivno uzdisati na likove iz serija. planirati putovanja. ići u shopping. istraživati okolicu. piti koktele. smijati se kao lik iz crtića.
Ali ponajviše...volim biti njezina prijateljica.

S Teejom još nisam išla na neko veće putovanje, ali smo obavile masu manjih. I divno smo se provele. Ona je, kao i ja, bila spremna na avanturu i gubljenje, i nikad nam nije smetalo ako bismo se izgubile u nekoj nedođiji (da joj sad
ukradem riječ s bloga). Nama je cesta bila cilj, a odredište manje važno.

And there you have it. Moje dvije suputnice, moje dvije najbolje prijateljice. I nemojte mi pričati da čovjek ne može imati više od jednog najboljeg prijatelja. Teeja i Mačkunjeza su dokaz da se može. Jedna nosi u sebi bunkere, avanture, djetinjstvo i staro prijateljstvo koje je godinama sazrijevalo i raslo, i čija se veza ne može tako lako prekinuti, dok druga nosi smijeh, pustolovine, intimne razgovore i otvoreno srce. I kad zamišljam sebe kako stojim na raskršću života, vidim se s njih dvije...Teeja me drži za lijevu ruku, Mačkunjeza za desnu...i putujemo skupa.


“ So throw off the bowlines, sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.” – Mark Twain

Odavno nisam zalutala u ovaj kutak interneta, preciznije moj blog koji već duže vrijeme stoji pust kao Velebitska ulica u 2 ujutro, a trebala sam. Činjenica je da mi moji vjerni fanovi (ponajviše tata i Ana) stalno ponavljaju jednu te istu rečenicu: "Nema ništa novog na blogu." što kod mene obično izaziva osjećaj blagog srama jer i sama znam da bih trebala odvojiti barem 15 minuta da zavirim u ovu virtualnu bilježnicu, ma koliko kratko to bilo. Hm. Još jedna godina. Još jedna nova jesen i novi fakultetski početak. Sad je savršeno vrijeme za promjene i nove odluke. Moja je ta da ću ove godine raditi na poboljšavanju same sebe i svojih sposobnosti. A to ću početi učenjem novog jezika.


Yo hablo...Tu hablas...

Počela sam nedavno pohađati tečaj španjolskog jezika i moram priznati da je to vrlo zabavno iskustvo. Čini mi se da većina ljudi u Hrvatskoj može reći barem par riječi/rečenica/fraza na španjolski bez puno truda. After all, već godinama se učimo na razno raznima Jose Armandima, Esmeraldama, Alejandrima i sličnima. Tako sam i ja na početku tečaja imala poprilično "pasivno" znanje španjolskog (kad neki jezik razumijete donekle, ali ga nemate pojma govoriti jer nikad niste naučili gramatička pravila) koje sam sad počela obogaćivati gramatičkim strukturama i osnovnim frazama.
Mala Muki vas uči:
Prezent pravilnih glagola na -ar (poput hablar, copiar i sl.) je vrlo jednostavan:
1. Yo hablo
2. Tu hablas
3.El/Ella/Usted habla

1.Nosotros hablAMOS
2.Vosotros hablAIS
3.Ellos/Ellas/Ustedes hablAN

Isti prezent, s jedinom razlikom da su nastavci o/es/e/emos/eis/en kao što se vidi na "e" imaju glagoli s infinitivnim nastavkom -er (comer, beber, leer...)

Pravilni glagoli na -ir (vivir...)

1. Yo vivo
2. Tu vives
3.El/ella/Usted vive

1.Nosotros/as vivimos
2.Vosotros/as vivis
3.Ellos/Ellas/Ustedes viven

Toliko za današnju lekciju. Odlučila sam pratiti svoj FLA (aka foreign language acquisition aka usvajanje stranog jezika) i ovdje objavljivati nove lingvističke pobjede. Tko zna, možda svi skupa ablamo espanjol(kvazifonetsko pisanje nije slučajno) do kraja ovog tečaja :) Do sljedećeg čitanja-Hasta luego!

Napokon se i ja dočepah kućice svoje najljepše na svijetu. Zanimljivo je kako je i vrijeme sunčano, za razliku od splitskih oblaka i kiše. Ajme, kako se lijepo vratiti kući. Od zadnjeg posta je prošlo skoro 2 mjeseca, što i ne čudi ako se uzme u obzir činjenica da su u ta 2 mjeseca uletili put u Švedsku, raznorazno kolokviji i ispitni rokovi. Skoro mi dođe da ovo zadnje napišem s velikim slovom, kad pomislim koliko strahopoštovanja ide uz njih. I koliko truda, napora i neprospavanih noći. Ali, i to treba proći. No, da malo strukturiram (jer sam sad pod utjecajem metodoloških pristupa i pogotovo strukturalista) ove svoje misli, idemo lijepo crticu po crticu.

-Švedska-
Zaboravila sam koliko hladno zna biti u toj zemlji. Prosječna temperatura dok sam ja bila tamo je bila -20 stupnjeva, što je značilo da sam ja uglavnom izlazila obučena kao Eskim, i da sam se vraćala sa smrznutim nosom i ukočenim prstima. Ali, inače, bilo je divno, ponajviše zbog činjenice da sam mogla provesti vremena sa svojom obitelji koja stanuje gore i koju nažalost vidim svega jednom godišnje. Doznala sam i nešto zanimljivih činjenica o Švedskoj. Jeste li znali da se u autobusu morate vezivati, i da morate čitavim putem biti vezani? Ja nisam. I jedva sam se navikla na to kad sam morala provesti 2 sata u busu na relaciji Orebro-Stockholm. Ono što sam znala od prije, ali što sam još više primjetila tad je bila i činjenica da se u Švedskoj svi oslovljavaju sa "ti", i da se međusobno zovu imenom. Primjerice, učenik u školi svoga učitelja zove njegovim imenom. Neobično, zar ne? Ali, inače, ljudi u Švedskoj su divni, prijateljski nastrojeni i vrlo ugodno društvo. Moji rođaci nisu iznimka, te mi je bio poseban užitak provesti tjedan dana u njihovom društvu. Jedan od njih me čak navukao na The Big Bang Theory, što mi je odnedavno #1 serija ikad. Ne vjerujem da sam se ikad više smijala na neku seriju nego na ovu. Sheldon Cooper je lik koji se pamti.

-Ispiti-
I ove godine sam planirala sve izaći na prvi rok, i završiti sa svim ispitima do 9.2. Nažalost, profesori su mi poremetili moj plan, porazmještali ispite i iskomplicirali situaciju, da mi se čini da ću tek 25.2 (ako i tad), biti gotova sa svime. A blago meni. Ove godine imam više ispita nego ikad prije-čitavih 8 komada, od kojih su 2 tipa uhvati-se-za-glavu-i-vrišti. Ne sjećam se kad sam zadnji put bila ovako nervozna i slomljena. Sve govori činjenica da je ovo prvi ispitni rok gdje sam čak otišla na ispit bez da sam spavala. Bože, Bože. Zasad su 4 rješena, 2 još moram na usmeni, 2 moram pisati sljedeći tjedan. Kad će više kraj, pita se ona očajnički.

-Drama-
Mislim da sam u zadnjih tjedan dana iskusila više drame nego u prošlih pola godine. Nisam ja bila sudionik, ali sam na kraju bila uključena u tu dramu, da mi je došlo da posjednem sve "sudionike" drame i održim im bukvicu pod naslovom "Nismo više u osnovnoj školi". Nemam više živaca za slušati različite verzije istog događaja, te gledati kako se moje dvije prijateljice svađaju (zapravo, ne svađaju se, nego uopće ne pričaju), zbog toga što nisu učinile najtemeljniju stvar, a to je sjele i popričale. I jedna i druga sad imaju "misconceptions" o onoj drugoj, a to bi se sve dalo rješiti samo da se nađu i raščiste situaciju. Što, nažalost, i jedna i druga odbijaju.

-RA-
I to se dogodilo. Napokon sam skinuta s Decortina, makar ne znam jeli to dobro ili loše. Dobro je u stilu što se Decortin ne smije dugo piti jer ima vrlo brojne nuspojave i sl. , ali loše je zbog toga što sve jasnije ćutim promjenu vremena. "Hm, boli me lakat za poludit. Mora da će sutra padat kiša." Da i ne spominjem činjenicu da umrem dok pišem opširne ispite. Na kraju ispita jedva mičem ruku. Blago meni. I sad bih trebala opet počet fizikalnu terapiju. Jupi za mene.

Toliko za sada. Idem uživati u vremenu kod kuće, jer uskoro moram ići učiti ruski. Ispit je u ponedjeljak (!!). Bože čuvaj, Bože sačuvaj. Uživajte u sunčanom danu-u zadnje vrijeme ih je premalo!

Nevjerojatno mi je lijepo. Ponedjeljak je ujutro, kućica topla i ugodna, moj kompjuter divno nezauzet, od ukućana jedino brat prisutan (a njegova pažnja je usmjerena na laptop), Gospođa Majka u Švedskoj, a ja uživam li ga uživam! Dugo sam čekala na ove zimske praznike, mnogo duže nego ikad prije, stoga cijenim svaku minutu provedenu doma. Kad se samo sjetim da sam prije svega tjedan dana bila na iglama, učila cijelu noć i iščekivala zadnji kolokvij prije Božića, dođe mi da se ustanem iz ove divne stolice na okretanje i počnem plesat kao netko tko je osvojio lutriju! Netko mi je davno rekao da uvijek treba uživati u malim stvarima, i da je to recept za sreću, i moram priznat da je bio potpuno u pravu. Buđenje u toplom krevetcu, dok vani sija sunce a nebo vedro, navlačenje svojih comfy papuča i šetanje po kući misleći što ću sve raditi taj dan, odlazak u Keruma za kupit spizu za ručak...sve me to čini tako sretnom!

Naravno, tu su i moje prijateljice koje dok sam u Splitu ne viđam onoliko koliko bih htjela, a sad se mogu na sate napričavati s njima. Pjetrlica, koju godišnje vidim možda 2-3 puta je opet u Luci, i ponekad se osjećam kao da nikad nismo ni otišle na faks. Nas dvije, ludi pothvati, šetnje u prirodi. Tu su mi i Nina i Petra, koje tijekom godine vidim češće(jer smo u istom gradu), ali ti su susreti obično užurbane kave, žaljenje na fakultetsku preopterećenost i vremenski ograničeno veselje. A sad...Ma divota. Kavice, druženja, pečenje kolača i muffina, zezanje i gledanje filmova- došla sam ja na svoje. Ponekad ne znaš koliko ti nešto nedostaje dok se to nakon dugog vremena ponovi, a onda jednostavno treba uživati u tome. Ha,ha, i sama sebi zvučim pre...ushićeno? Ali, što ću kad se jednostavno tako osjećam. Moji će praznici, ma koliko kratki bili, biti predivni, i divno je kad to spoznate na samom početku, i uživate u svakoj sekundi. Nema briga, nema nerviranja, samo jedan lagani go-with-the-flow. Žao mi je jedino što Ana nije ovdje uz mene u Luci, jer mi strašno nedostaje, a i znam da bi joj se svidjelo naše otočko veselje. No, znam da će ona i seka uživati na svoj način u Splitu-vjerojatno će tu negdje upasti i Gilmorice i Gospodar prstenova :) -te da ćemo se uskoro vidjeti.

Eto, svi vi koji slučajno nabasate na ovaj blog,uzmite malo od moje sreće ako vama fali vaše, i uživajte u ovim praznicima. Jer, ne treba vam hrpa ljudi, partyji do besvijesti i sve ono što mislite da vam sad fali, da biste bili sretni. Uživajte u onim stvarima koje ste dosad uzimali za gotovo-u svojoj obitelji, jer ovo je vrijeme koje treba provoditi sa svojima, u vremenu, u božićnim filmovima koji vas nasmiju i rasplaču, u božićnim pjesmama koje čujete gdje god se okrenete, u prijateljima koji su tu uz vas, u poklonima, u kasnom buđenju. u opuštanju u pidžami na kauču, u pečenju kolača, u skypanju s dobrim prijateljima, u dugim kavicama i iskrenom smijehu, u svojim ljubimcima, u šetnjama u prirodi... Nije vrijeme za razmišljanje o onome čega nemamo, već u cijenjenju onoga što već posjedujemo. Posvećujem ovaj post prvo svom tati, jer je Božić bez njega malo tužniji Božić. Nadam se da ga more služi, i da je barem na neki svoj način uspio malo proslaviti blagdan. Zatim svojim Petrama s kojima sam pekla kolače i koje me dnevno čine sretnom. Nini, koja je jedva preživila cajke, i zatim se dugo nakon toga tužila na njih. Nenu (dođe mi da napišem Nenotu) koji je uvijek tu, i koji zna u pravom trenutku upasti s nekom pjesmom iz mjuzikla (trenutno je: Ho,ho,ho, what a comforting thing to know!) i koji ide po pizzu kad se meni ne da.Pavu (Pavotu...eh...volim ja naš luški ) koji voli strašiti Petru iznenadnim vriskanjem i koji je zaslužan za to da koristim osvježivač zraka vrlo često u zadnje vrijeme (on i njegove MC cigare). Terezi, Marini i Ines, koje su u Splitu, koje mi nedostaju, i za koje znam da provode ove praznike na svoje jedinstvene načine (jedna na WoW-u, druga ne u Spl'tu, a treća sa svojima fraja). I za kraj, Ani, koja me, iako je 3 sata trajektom daleko, uspijeva razveseliti svojom osobnošću. Pardon my overly enthusiastic post, ali takvo je vrijeme....i takva sam ja.Volim vas sve, i ponavljam želju iz naslova-SRETAN BOŽIĆ!

Četvrtak je navečer, na laptopu se vrti „Julie&Julia“ i glavna glumica me podsjeća na činjenicu da svoj blog nisam otvorila preko 2 tjedna, što i ne čudi ako se uzme u obzir činjenica da mi je ovo prvi trenutak slobode nakon jedno 3 tjedna učenja, učenja, učenja. Budući da me umor sprječava da istipkam malo duži tekst, današnji post je osuđen na natuknice:

>"Prije sna" od Lade Kaštelan-vrlo neobična drama.
>"Prodana nevjesta"-nisam vidila kraj
>susjed je očito zaposlen kao pjevač u nekom kafiću ili što već, jer po cijele dane svira i pjeva iste pjesme. I,ne, nisam ironična. Stvarno radi kao pjevač, i ja stvarno imam koncerte na dnevnoj bazi.
>Iako je četvrtak postao "try sth new" day, danas mi se čini da je ono novo što ću probati spavanje u 8 navečer.
>Položila sam za žuti pojas u karateu. Zapravo mi se počelo jako sviđati na treninzima.A u kimonu izgledam....ma, uopće se ne želim pogledati u ogledalo.
>Sama sam sebi najveći neprijatelj...doći ću si jednog dana glave.
>Čakavica sam. To me sad drži i pokušavam napraviti što bolji seminar.
>Još 22 dana do Božića, kako me Tereza danas izvjestila.
>Još 16 dana do Anitine svadbe. What am I going to wear?!

Toliko za sada. S nadom za duži post, opraštam se i idem spavat. Ne budite me noćas.Netko je sleep-deprived. Very much so.

Već cijeli tjedan planiram sjesti i istipkati novi postić, ali eto, kad samo trčim okolo s jedne aktivnosti na drugu, s jednog domaćeg do drugog, da mi je više glava u balunu, kako bi to rekla jedna moja poznanica. Nedjelja je navečer, nakon mjesec dana sam u Veloj Luci, i eto, baš na blagdan. Doduše, došla sam ja na svoj ljubljeni otočić još u četvrtak, ali, valjalo je ići u BiH obilaziti grobove, jer se ne smije dočekati 1.11 bez uređenog groba i stavljenog cvijeća. Put je bio zanimljiv, doznala sam neke vrlo simpatične pričice, kao recimo da su se teta Reza i barba Pajo zapravo upoznali na poslu, i tamo zaljubili, i da su baka i dida zapravo skupa bili u bolnici i tako se upoznali, jer su oboje bili turbekulozni bolesnici. Volim ja slušati životne priče, ponajviše ljubavne, kad mi netko kaže kako su se upoznali. Moglo bi se reći da sam donekle slaba na to.

Sve u svemu, kod kuće sam, sjedim za kompjuterom i surfam. Ovaj komp. me s vremena na vrijeme ljuti jer odbija suradnju, pogotovo kad se radi o internetu, ali imam osjećaj da je pravi krivac zapravo Max Adsl, koji štreka svaki put kad zazvoni telefon. Prava je to borba za nadmoć između interneta, telefona i Max TV-a...Toliko me izludi da najčešće odustanem od kompjutera i odem raditi nešto malo više smirujuće. Bilo što. Samo da ne uključuje kompjuter.

Random crtica iz života 1:
Braco se vratio iz Švedske, yippee yay, i donio ni manje ni više nego novu mega-ekstra veliku TOBLERONKU! Mačkunjezo, nova žrtva za tvoje stalkanje:D Počni planirat toblerocid, jer ću je čuvati dok ti ne dođeš u Luku. Mljac! Osim toga, donio je i neke vrlo neobične knjige (govori li vam naslov "Ponos i predrasude i zombiji" išta? ). Da, upravo tako. Postoje, očito, ljudi koji za svoju zabavu ( a i zaradu) miješaju klasike engleske književnosti sa stvarima poput zombija, vodenih čudovišta i sl. Hm,da vam ilustriram, uvodna rečenica (umjesto one već poznate) glasi : "It is a truth universally acknowledged that a zombie in possession of brains must be in want of more brains." I rest my case. Nastavak se zove "Sense and Sensibility and Sea Monsters". Ako se Jane Austen ne okreće u grobu od zaprepaštenja, onda se vjerojatno trese od smijeha. Seth Grahame-Smith, you are one funny man!

Random crtica iz života 2:
Prošli sam vikend bila u posjet mojoj Mačkunjezi Prškić, koja je slavila svoj 21. rođendan, i moram priznat da sam se divno provela. Što i ne čudi, jer se uvijek super provedem kad idem njoj u posjet. Ono što nisam očekivala od puta je bio način povratka. Dakle, umjesto vlaka (zbog popravka pruge) je vozio bus na relaciji Zg-St, i mili Bože, koja je to bila tragikomedija. Vozili smo se po takvim stranputicama i puteljcima, prolazili kroz mjesta za koja nikad nisam čula (čini se da postoji mjesto Papuča...čiji su stanovnici....Papučari? Papučnici? ) a vozač je bio očito neki bivši trkač, jer je s takvim žarom nagazio na gas, da je to bilo čudo. Ali, došli smo nekako do Splita. S dva sata zakašnjenja. Grrr.

Random crtica iz života 3:
Nakon onog prebolnog prvog treninga karatea, stvari su se popravile. Muki je naučila neke super pokrete, i dobro se namučila. Kako bi Luka rekao: No pain-no gain. Ono što mi je najteže palo nakon prošlotjednog treninga je kronična upala mišića od stražnjice nadolje. Never before had I had upaljene mišiće stražnjice, bedra i nogu u isto vrijeme. Nisam bogme ni znala da se mišići od stražnjice mogu tako jako upalit. Sve što znam je da sam bila u groznim bolovima 2 dana, i da sam zamrzila stube. Iz dna duše ih mrzim. Stube=bol. Hodala sam kao da sam rodila, penjala sam se kao da mi je 89 godina, spuštala na stolicu kao da sam trudnica u 9.mjesecu trudnoće. Hura. Hvala Bogu, i to je prošlo.

Random crtica iz života 4:
Već nekoliko tjedana Tea i ja jedan dan u tjednu odvojimo za kućno gledanje filmova skupa. I super nam je. Doduše, ja obično dođem krepana/u bolovima/iscrpljena, ali je Tea uvijek a good sport, i nahrani me, napoji me, i zabavi me. U srijedu sam čak imala čast probati njezine čokoladne muffine. Mljac! Veselim se i ovotjednom filmu (hmmm...što smo ono rekli da gledamo...neki crtić...nemam pojma)

Random crtica iz života 5:
Moram negdje objaviti jedan popis, čisto da znam za kasnije, da vidim jesam li ga se držala kad je došlo vrijeme za njega:
1.Neno (i Petra)
2.Mama
3.Sanja
4.Lollijeva kuma
5.-et.al.-

Eh, toliko za danas. Sad me očekuje Modernist literature, Conrad i Heart of Darkness, or......I could go to sleep:D He,he,he...Teško je biti odgovoran student! Pozdrav iz kućice na brijegu. xoxoxo Muki

Jutros kad sam se probudila bila sam svjesna svih mišića u svom tijelu. I ponekih zglobova. Možda je dio toga bila posljedica promjene vremena nagore, ali je većina, po mom skromnom mišljenju, bio vezan uz sat vremena čiste patnje koju sam doživila sinoć. No, vidim da sam u naslovu poredala stvari po kronološkom redu, pa je "red" i ovdje da počnem opisivati od ranijih događaja. Dakle, napokon se dogodilo da je Ana, koja je inače veliki ljubitelj filmova, serija i sličnih zabavnih stvari, a nikada nije pogledala Gospodara prstenova, pristala da održimo maraton Gospodara prstenova, što je poprilično hrabro od nje, uzimajući u obzir da je "noob" (kako bi to rekao Neno za mene u vezi WoW-a), da sva tri filma skupa traju preko 10 sati, i da smo mi odlučile pogledati produžene verzije sva tri filma. Naravno, kako smo počele naš maraton u 10, a ja sam u 19.30 morala biti na putu prema prvom treningu karatea, uspjele smo pogledati samo 2, što je i dobro, jer ne vjerujem da bi nam jadna Ana preživjela još 4 i kusur sata Povratka kralja. Još samo da pogleda Povratak kralja nekom drugom zgodom, i taj dio njenog filmskog/kulturološkog obrazovanja je gotov. For now. Naravno, onda joj slijedi maraton Star Wars-a, hahah. Ponekad me nije dobro imati za prijateljicu.

Nakon predivnih sati utrošenih u promatranje Aragorna, Eomera i Faramira (mojih najdražih (muških) likova), bilo je vrijeme da se uputim na prvi trening karatea. Tereza me informirala da se osoba koja trenira karate zove karateka, tako da sad znam kako da zovem sve ljude koji treniraju s nama. Iskreno govoreći, nisam znala što da očekujem, ali moja donekla očekivanja su se pokazala sasvim netočnima. Dakle, budući da sam ja u početničkoj grupi, nekako sam mislila da ću biti okružena ljudima koji, kao i ja, ne znaju karate, i da ćemo svi sretno i veselo učiti zajedno poteze. Očito je to bilo JAKO pogrešno. Prva stvar, 3 grupe su trenirale u isto vrijeme, od čega je jedna grupa sastavljena od djece koja su već (skoro) profesionalni karateki/e (što mi ta riječ nije draga!) i koji imaju plave, ljubičaste, žnj pojaseve. Druga grupa je sastavljena od starijih maloljetnika koji su isto poprilično napredni. A početnici? Well, tu su 2 curice koje su očito počele dolaziti na treninge mjesec dana prije nas jer su poprilično dobro obavljale te neke složene pokrete. Tu je i Tereza, koja je trenirala dvije godine karate, i koja se sjećala sasvim dobro tih pokreta, pa se dobro uklopila u tu grupu crvenih pojaseva (stariji maloljetnici). A tu sam ja. Najveći početnik na svijetu. Smotana. Loše koordinacije. Blago meni. Uglavnom, svaki trening počne zagrijavanjem, koje se sastoji od jako puno trčanja, skakutanja, poprečnog trčanja, mahanja rukama i sl. Needless to say, nisam bila spremna. Zatim ide rastezanje gdje postaje očito da je moj centar za ravnotežu malo poremećen, i da moja noga ima vrlo određenu visinu do koje može doći. Zatim su svi počeli tamo neke karate pokrete, a ja kao da sam s Marsa pala, promatrala s jednom misli u glavi ("Ooooo, Bože"). Jedan od tri prisutna trenera (kasnije mi je Tereza objasnila da je to naš trener, tj.on je zadužen za početničku grupu) mi je počeo pokazivati osnovni udarac, i osnovnu obranu. Po svemu sudeći, udarac mi je išao bolje od obrane. E, sad. Što se događa između karate vježbi? Odjednom ovaj najstariji trener vikne nešto u stilu "Ajmo, na pod, 20 trbušnjaka, 20 sklekova, 20 čučnjeva!", Dobro. Recimo da sam sklekove malo skraćivala po svojoj potrebi. No, taman završiš sa svim tim, eto ti njega opet: "Ajmo sad, druga serija", i opet sve iznova. Koliko sam shvatila princip rada tamo, jako puno vremena se utroši na vježbe za snagu. Čak mi se čini jedno 60 posto. Hm. Na prvu me podsjetilo na blažu verziju vojske. Needless to say, moja kondicija nije bila spremna za nešto takvo, što objašnjava zašto me sad predio vrat-ruke-ramena steže. Ajde, dobro, to se da nekako izdržat, i pretpostavljam da će mi se kondicija popravljat iz treninga u trening. However... Tu je još i jedna mala stvar zvana "javno sramoćenje" i sigurna sam da sam oborila rekord u tome sinoć. Nema sumnje da sam bila silno zanimljiva onoj dječici. I onim starijim maloljetnicima. A nije mi ni pomagalo to što se nisam mogla prestati smijati svojoj muci. Sve u svemu, trening sam napustila umorna, jadna i gladna. Srećom se Tereza sjetila da odemo na pizzu pa sam svoj umor utopila u slasnoj pizzi bez gljiva. I tako je završio moj prvi službeni karate trening. No, kako ne možemo dolaziti ponedjeljkom na karate zbog akademskih razloga, dopušteno nam je dolaziti utorkom na sat ženske samoobrane. Vidjet ćemo kako će to biti. Gore od ovoga sigurno ne može.

Srećom, subota je, i imam vremena za oporavit se. Moram priznati da je ovaj prvi tjedan faksa prošao očajnički sporo, i da sam jedva dočekala taj predivni vikend. Koji ću, nažalost, morat utrošit na pisanje domaćih i obavljanje college-related stvari. Eh. Barem mogu dugo spavati. Uživajte u vikendu koliko možete i budite dobri, sretni i nasmijani. Pozdrav iz oblačnog Splita, voli vas sve vaša karateka.